Udruga „Eko Kvarner“ smatra da je ovotjedni ekološki incident u moru ispred Kostrene očekivana i neizbježna posljedica dugogodišnjeg nemara upravljačkih struktura INA-e i permanentnog rušenja sigurnosnih standarda. Moramo podsjetiti da je naša udruga godinama upozoravala da se pored rafinerije u Urinju permanentno događaju ekološki incidenti pri čemu je ovotjedni samo do sada najveći i najvidljiviji. Također, moramo obavijestiti javnost da nam se već mjesecima anonimno (osobno, telefonski i pisanim putem – u prilogu) obraćaju rafinerijski radnici i na rafinerijskim postrojenjima angažirani vatrogasci, zabrinuti zbog (ne)sigurnosti postrojenja te (posljedično) ugroze svojih života i života građana koji žive u neposrednoj blizini rafinerijske ograde (a nemaju čak ni razrađene pravce evakuacije u slučaju havarija – koje se događaju). Osnovni razlog tome je (pored višegodišnjeg nedovoljnog održavanja postrojenja i neulaganja u sigurnost) i intenzivno forsiranje smanjenja troškova poslovanja od strane trenutnog upravljačkog kadra koje (kao posljedicu) ima rad nedovoljnog broja kvalificiranih radnika u smjeni i njihovu nedovoljnu edukaciju, čime ekološki incidenti sa sve tragičnijim posljedicama postaju pravilo, a ne iznimka.

 

Naša udruga nikada nije ultimativno tražila zatvaranje rafinerijskih postrojenja u Urinju (niti u Sisku, gdje smo oko istih problema surađivali sa Sisačkom ekološkom akcijom), ali i dalje tvrdimo da se (prema svim dostupnim podacima) INA kao tvrtka raspada, te je vode u potpunosti neodgovorni ljudi. Isto tako, smatramo neophodnim ponoviti pitanje koje smo intenzivno postavljali 2014. g (nakon niza sličnih incidenata): koja je krajnja točka prihvatljivosti ugroze za ljude na Kvarneru ?

 

http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Eko-Kvarner-Ina-se-raspada-i-vode-je-neodgovorni-ljudi

 

Naša udruga i dalje smatra da Republika Hrvatska može i mora započeti sustavnu energetsku tranziciju u post-fosilno društvo (što već radi većina razvijenih i prije svega razumnih zemalja, npr. Njemačka) pri čemu se može napraviti i reindustrijalizacija Hrvatske sa za okoliš prihvatljivim tehnologijama i zaposliti daleko veći broj radnika nego što sada radi u industrijama fosilnih goriva. Ali, pritom treba paziti da taj višedesetljetni proces tranzicije ne uzrokuje ekološke katastrofe koje su sasvim izvjesne kada se (prije svega naftašima) smanje prihodi i profiti, te (posljedično) sa svojim bonusima motivirane upravljačke strukture započnu štedjeti na mjerama sigurnosti. A upravo to se događa na mnogim mjestima u svijetu, pa tako i u rafineriji u Urinju.

 

I na kraju, ne možemo ne podsjetiti na prošlogodišnju kampanju protiv bušenja nafte na Jadranu, kada su nas od PR-agencija naštrebani vladini androidi intenzivno uvjeravali da se ekološki incidenti u istraživanju i eksplataciji nafte ne mogu dogoditi. Pitamo se, ako ti superiorni naftaši nisu u stanju kontrolirati svoje proizvodne procese na obali, gdje bi trebali imati dostupnu svu potrebnu opremu, kako bi to tek izgledalo na otvorenom moru, gdje su zbog vjetra i valova daleko teži uvjeti.

 

U Njivicama, 14. svibnja 2016.                                                                           

Za udrugu «Eko Kvarner»:

Vjeran Piršić, predsjednik

Pismo radnika INA