Pred nama su novi parlamentarni izbori, a ni oni lokalni nisu daleko. Za nama je pola godine političkog tumaranja tijekom kojih je potpuno izgubljen osječaj koje su to doista bitne teme na kojima moramo raditi naredne četiri godine. Naravno, postavlja se pitanje: bitne, za koga, i zbog čega? Opća poštapalica svake političke opcije je da će, dobije li izbore, raditi tako da bi nam sutra svima bilo bolje. Pritom se osobito aludira na mlade i na buduće generacije. No, dosadašnje iskustvo naučilo nas je da na neki čudan način politički prioriteti nakon preuzimanja vlasti skrenu sa usmjerenosti na opće dobro i interese budućih generacija, prema prioritetima nekih interesnih skupina i krupnog kapitala.

Ovaj naš planet, odnosno njegovi prirodni sustavi, žestoko je uzdrman djelovanjem čovjeka. Na stalna pogoršanja znanost upozorava već desetljećima, ali su se stalni gospodarski rast i profit uvijek činili važnijim od njihova utjecaja na klimu i biološke sustave koji nam osiguravaju elementarne preduvjete za život. Dvadeset klimatskih konferencija je propalo jer je biznis bio važniji od klime, da bismo sada živjeli u osmoj godini gospodarske krize kojoj se ne nazire kraj, na planetu koji iz mjeseca u mjesec obara toplinske rekorde i sve brže se približava klimatskim uvjetima koji neće podržavati opstanak ljudske vrste, i na kojem su sve brojniji ratovi i opća nesigurnost. Nema većeg prioriteta za generaciju mladih i sve naredne generacije od očuvanja životnih uvjeta na jedinom planetu u svemiru na kojem mogu živjeti. Procesi koji se sada zbivaju na Zemlji odvijaju se takvom dinamikom da bi bila neoprostiva greška propustiti da ni naredne četiri godine egzistencijalni prioriteti mladih ne postanu top tema – predizborna i tijekom mandata.

U predizbornoj kampanji prije nešto više od pola godine, ne samo da se o klimatskim promjenama i potrebi hitnog napuštanja fosilnih goriva nije raspravljalo, nego se čak poentiralo na velikim „razvojnim projektima“ ovisnim o fosilnim gorivima. Političke vođe koje su sada na sceni (bilo koje orijentacije) očigledno su uvjerene da moraju osigurati preduvjete za nastavak dosadašnjeg razvojnog obrasca (postizanje gospodarskog rasta pod svaku cijenu), mada su nesporni znakovi da se tim putem više ne smije. Zbog oskudne rasprave u medijima o tome kako naš sadašnji način življenja potkopava izglede za preživljavanje budućim generacijama, javnost od političara niti ne traži stavove i ideje o tome kako će rješavati problem prilagodbe na klimatske promjene, kako će organizirati prehranu stanovništva i funkcioniranje centraliziranih sustava – od energetskih do socijalnih – unutar nespornih prirodnih i resursnih ograničenja. Zbog uporno podgrijavane dogme da je stalni rast moguć (što je moralna odgovornost akademske zajednice, osobito ekonomista!), praktično je zatvoren put traženju alternativnih obrazaca razvoja. To se nastavlja raditi i nakon osam godina krize tijekom kojih se nikakva promjena na bolje nije dogodila, dapače, pa je već sasvim jasno da dominirajući razvojni obrazac više ne funkcionira, da stalno generira nove ekološke štete i još više socijalnog raslojavanja, i da ga se više ne može popraviti. No alternative postoje i nove generacije ne moraju nužno živjeti u egzistencijalnoj
nesigurnosti i pasivno promatrati kako im se životni uvjeti iz godine u godinu pogoršavaju. Primjeri iz sredina koje već rade na svojoj tranziciji u postkarbonsko društvo (bez fosilnih goriva) pokazuju da bi to mogao biti i početak stvaranja jednog boljeg svijeta.

Dakle, dragi mladi ljudi, vi koji imate pravo glasa na izborima, a roditelji ste, ili kanite to postati, trebate znati da sve ono što će biti suštinski važno vama i za dobrobit vašeg djeteta uopće nije bila tema predizbornih rasprava ni opredjeljenja na prošlim parlamentarnim izborima, a može se naslutiti da bi tako moglo biti i na ovima u rujnu, pa i na onim lokalnim sljedeće godine. Vaše djete nema načina da se politički založi za svoju dobrobit i interese. Ono ovisi o vama da to učinite umjesto njega, da ne dopustite političarima i strankama da naprosto ignoriraju teme koje će mu sutra presudno određivati životne prilike. Pritom imajte u vidu da to većina političara ne radi iz zle namjere, ali je promjena koju treba provesti toliko velika i sveobuhvatna, da mnogi podliježu samoobrambenom refleksu poricanja da problem uopće postoji. Jasno, poricanje ne može učiniti da problem nestane. Zato vam nudim jednu paletu pitanja s odgovorima s kojim, u najboljem interesu vašeg djeteta, trebate suočiti kandidate i stranačke čelnike, i trebate inzistirati da oni o njima kažu svoj stav. Također vam ukazujem na standardna obećanja kojima su političari navikli poentirati, a koja su zapravo u novim okolnostima neostvariva i isprazna. Bez rasprave o tome, sva je prilika da će političari, još jednom, predizbornu kampanju svesti na nadmetanja oko ideoloških, povijesnih i svjetonazorskih tema, jer se u tome dobro snalaze, ali će to biti potpuno irelevantno za dobrobit vas i vašeg djeteta.

Prvo tri elementarna, ako ne i banalna, pitanja:

1. Da li smatrate da se klimatske promjene događaju, da ih je svojim načinom življenja izazvao čovjek i da su velika prijetnja sadašnjim a osobito budućim generacijama? (DA bi trebao biti očekivani odgovor. Ukoliko je odgovor NE,  radi se o osobi do koje iz raznih razloga nisu doprle relevantne informacije klimatologa, ili možda ima osobnog interesa da ih ignorira.)

 

Iza ovog osnovnog pitanja (i odgovora DA) nadovezuje se nekoliko potpitanja:

                        1.1. Što bi ključno ljudi morali učiniti da bi spriječili da klimatske promjene ne pređu u fazu kada se više ne mogu zaustaviti pogoršanja? (Odgovor je: prestati emitirati stakleničke plinove, odnosno što brže napustiti fosilna goriva – ugljen, naftu i plin – iz kojih staklenički plinovi u najvećoj mjeri nastaju, a u korist rješenja koja nisu destruktivna za planet, odnosno, koja mogu trajati kroz vrijeme.)

                        1.2. Već emitirani staklenički plinovi (zbog inercije sustava) još će dugo uzrokovati ekstremna vremenska događanja. Što bi ljudi morali raditi da bi sebe zaštitili od klimatskih ekstrema i drugih njima izazvanih nedaća i kriza koje ne mogu izbjeći? (Odgovor je: moraju se prilagoditi nadolazećim promjenama i jačati vlastitu otpornost na promjene koje će uslijediti, naročito kada je hrana u pitanju.)

                        1.3. Da li znate koje je obveze na klimatskoj konferenciji u Parizu (COP 21 – prosinac 2015.) preuzelo gotovo 200 zemalja svijeta, uključivo i Hrvatska? (Odgovor je: U završnom dokumentu jasno je naglašeno da su klimatske promjene

 

                        potencijalno najveća prijetnja čovječanstvu, da se globalno zatopljene mora pokušati zaustaviti na 1,5C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, i da se emisije stakleničkih plinova moraju svesti na Ø u drugoj polovici stoljeća. Time je zapravo službeno, s razine UN-a, najavljen kraj ere fosilnih goriva – ugljen, nafta i plin moraju se napustiti, odnosno, ostaviti u zemlji! Iz političkih razloga, striktne obaveze zemalja pariškim dokumentom nisu propisane, ali kalkulacije znanstvenika ukazuju na to da bi za zaustaviti globalno zatopljenje na 1,5C, fosilna goriva trebali prestati koristiti u manje od 10 godina(!). No, čak je i tempo smanjivanja emisija stakleničkih plinova prema sadašnjim planovima EU vrlo zahtjevan: 20% do 2020.; 40% do 2030.; 85-90% do 2050.)

 

 

2. Da li smatrate da su ugljen, nafta i plin neobnovljivi izvori energije i da trošenjem nestaju? (DA bi trebao biti očekivani odgovor, jer su nastali kao rezultat geološko-biološko-kemijskih procesa koji su trajali milijunima godina, a polovica globalnih zaliha potrošena je u samo 150 godina. Ukoliko je odgovor NE, u pitanju je ozbiljan problem neinformiranosti.)

 

Iza ovog osnovnog pitanja (i odgovora DA) nadovezuje se nekoliko potpitanja:

                        2.1. Da li smatrate da su naš današnji način življenja i dominirajući globalni društveno-ekonomski model potpuno ovisni o fosilnim gorivima? (Odgovor je DA, jer  energija iz fosilnih goriva čini 87% od ukupne globalne potrošnje energije i ključna je za mobilnost ljudi i roba, odnosno za proces globalizacije.)

                        2.2. Da li smatrate da je moguća reindustrijalizacija Hrvatske i bez fosilnih goriva? (Odgovor je NE, jer je industrijalizacija u svijetu krenula tek onda kada je počela eksploatacija najlakše dostupnih (jeftinih) i vrlo koncentriranih izvora energije: najprije iz ugljena, pa nafte, a potom i plina. Ti izvori energije su omogućili tehnološki razvoj svih onih strojeva i uređaja koji su olakšali ekstrakciju, procesiranje i transport svih drugih sirovina za industriju. Među obnovljivim izvorima energije nema cijenom, dostupnošću i svojstvima adekvatne supstitucije fosilnim gorivima za industriju kakva je razvijena tijekom protekla dva stoljeća.) 

                        2.3. Da li smatrate da je hrvatski turizam iznimno ovisan o dostupnosti i cijeni fosilnih goriva? (Odgovor je DA, jer preko 90% turista sa naših glavnih emitivnih tržišta dolazi osobnim vozilima ili zrakoplovima. Nestašica i/ili visoke cijene fosilnih goriva mogli bi veliki postotak gostiju odvratiti od putovanja.)

                        2.4. Da li smatrate da je prehrana stanovništva Hrvatske iznimno ranjiva na dostupnost i cijenu fosilnih goriva? (Odgovor je DA, jer preko 50% hrane uvozimo, a ono što jedemo uglavnom su produkti industrijske poljoprivrede, koja je u potpunosti ovisna o fosilnim gorivima – za poljoprivrednu mehanizaciju, umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, transport, procesiranje... Bez fosilnih goriva industrijska poljoprivreda kakvu znamo ne može postojati.)      

 

 

3. Da li se slažete da je eksponencijalni gospodarski rast iz prošlog stoljeća, mjeren    porastom BDP-a, bio u izravnoj korelaciji s porastom potrošnje jeftine energije iz fosilnih goriva i posljedičnim porastom emisija stakleničkih plinova, odnosno, da ga je privremeno obilje te energije fizički omogućilo? (DA bi trebao biti očekivani odgovor, jer se krivulje globalnog porasta BDP-a, globalnog porasta potrošnje fosilnih goriva i globalnog porasta emisija stakleničkih plinova gotovo idealno preklapaju od početka industrijske revolucije do danas. Ukoliko je odgovor NE, u pitanju je ozbiljan problem neinformiranosti.)

 

Iza ovog osnovnog pitanja (i odgovora DA) nadovezuje se nekoliko potpitanja:

                        3.1. Da li smatrate da bi smanjivanje potrošnje fosilnih goriva za sobom povuklo smanjivanje BDP-a? (Odgovor je DA, jer svaka ljudska aktivnost troši energiju. Smanjivanje potrošnje energije iz fosilnih goriva smanjilo bi mogućnost obavljanja dijela ljudskih aktivnosti, što bi se manifestiralo u samanjenju BDP-a. K tome, sasvim je logično da se međusobna uska povezanost BDP-a, potrošnje fosilnih goriva i emisije stakleničkih plinova – koja je bila očigledna u fazi rasta, zadrži i u fazi pada.)      

                        3.2. Kompleksnost društva – lokalno, nacionalno i globalno – iznimno se povečala s povećavanjem dostupnosti energije iz fosilnih goriva. Da li smatrate da se sadašnje nacionalne i nadnacionalne institucije i centralizirani sustavi mogu održati i kada se smanji potrošnja fosilnih goriva? (Odgovor je NE. Manja raspoloživost energije može alimentirati samo manje kompleksno društvo, odnosno društvo koje većinu svojih potreba osigurava i namiruje lokalno.)      

                        3.3. Da li smatrate da naš odgojno-obrazovni sustav buduće naraštaje oprema potrebnim znanjima i vještinama za življenje u nestabilnim klimatskim okolnostima i bez fosilnih goriva? (Odgovor je NE. Ukupna društvena politika još uvijek je usmjerena na rast i potrošnju, jer to odgovara kapitalu, pa i odgojno-obrazovni sustav slijedi to usmjerenje. Pripremanjem za nestabilne klimatske okolnosti i dekarbonizaciju društva bave se samo malobrojne civilne udruge i pojedinci, s malo ili nimalo financijske potpore od državnih institucija.) 

 

 

Obratite pozornost na to da teme koje pokrivaju ova tri pitanja u potpunosti mijenjaju životni ambijent i polazišta za organiziranje životnih aktivnosti ljudi u odnosu na one uvjete na koje smo se svi navikli kroz dvadeseto stoljeće. Za kvalitetu življenja vašeg djeteta (a možda i mogućnost preživljavanja) od presudnog će značaja biti koliko kvalitetno ćemo se na nove okolnosti pripremiti u vrlo kratkom raspoloživom vremenu. Pritom treba biti svjestan da mi nemamo nikakvu mogućnost izbora ZA ili PROTIV tih promjena. One će se dogoditi organizirano ili kaotično, ali svakako hoće. Ako bi se organizirano pripremali za te promjene, u mnogim segmentima naš bi život mogao postati bolji i zabavniji od današnjeg.

Testirajmo raskorak između nekoliko standardnih političkih obećanja i „tematike tri pitanja“:

I. „Provest ćemo reindustrijalizaciju i uspostaviti održivi gospodarski rast uz maksimalnu zaštitu okoliša“.

 

Ovo je potpuno isprazno i neprovedivo obećanje. „Maksimalna zaštita okoliša“ trebala bi prije svega podrazumijevati provođenje mjera sprečavanja daljnjih klimatskih promjena, što bi trebao znati onaj tko je rekao DA na pitanje Ad 1. Kao što znamo, to traži brzo napuštanje fosilnih goriva, onih istih koja su bila „motor“ procesa industrijalizacije (Ad 2.2.). „Održivi gospodarski rast“ je oksimoron, spoj nespojivih svojstava. Gospodarski rast mjeren postotkom porasta BDP-a je eksponencijalna funkcija, a na planetu koji ne raste ništa ne može stalno rasti.  

II. „Provest ćemo strukturne reforme u gospodarstvu kojima ćemo postati konkurentniji i privlačniji za strane investitore, imati bolji kreditni rejting, čime ćemo potaknuti rast BDP-a i zaposlenost“.

 

I ovakvo obećanje je isprazno i irelevantno za dobrobit vašeg djeteta. Sa stajališta stranih investitora naša bi se konkurentnost trebala prije svega ogledati u manjim troškovima za radnu snagu, manjim poreznim davanjima i manjim zahtjevima zaštite okoliša u odnosu na zemlje u kojima već posluju, ostale priče oko toga su PR dodaci. Na koji način bi nam dugoročno bilo bolje živjeti uz manje plaće, slabija socijalno-zdravstveno-mirovinska prava i u devastiranom okolišu (to su posljedice „veće konkurentnosti“)? A i bez rasta je moguće postići veću kvalitetu življenja za svih. Nadalje, „tematika tri pitanja“ jasno ukazuje da proces globalizacije gubi svoju energetsku osnovu, što traži preusmjeravanje na lokalizaciju (Ad 3.2.). Čemu bi nam onda služilo podilaženje potrebama stranih investitora?! Oni sigurno neće financirati našu lokalnu proizvodnju hrane, lokalnu proizvodnju obnovljivih izvora energije, lokalne obrte i usluge za lokalnu potrošnju. To ćemo morati sami. Što bi za usmjeravanje na lokalizaciju mogao značiti „kreditni rejting“ Hrvatske od agencija Moody's, Fitch ili Standard & Poor's?! Što bi za lokalizaciju značio pojam „konkurentnost“?! Konkurentnost Zagreba u odnosu na Split, ili Mrkoplja u odnosu na Dalj?! Uz manje energije (Ad 1.1. i Ad 3.1.) daljnji rast BDP-a je iluzija, dok usmjeravanje na lokalizaciju praktično znači eliminiranje nezaposlenosti.   

III. „Mi moramo postići rast BDP-a veći od 3% da bismo mogli servisirati dugove“.

 

Već smo se privikli, pa i prihvatili, da politika služi kapitalu. Na to su nas naučili EC, ECB, WB, MMF, pa i naši mediji i političari. I od najuglednijih ekonomista ćete čuti da će naše dugove morati otplaćivati i naša djeca i unuci. Pazite, VAŠE dijete (koje je možda još u kolicima), netko s vlasti je u dogovoru s nekom bankom zadužio za desetljeća unaprijed! I govore vam da tako mora biti, da se obveze moraju izvršavati! I za one s vlasti i za banke to je kao poslovno „normalno“. Banke i dalje nude kredite na sva zvona, Država se nastavlja zaduživati kod banaka, dok mediji uredno izvještavaju o sveopćoj prezaduženosti i ovrhama. Nitko od njih čini se ne primječuje, ni nakon 8 godina krize, da u srazu s prirodnim i resursnim ograničenjima cijeli globalni gospodarski sustav - zasnovan na dogmi o stalnom rastu (koja nikada nije imala uporište u zakonima fizike), sa bankama koje su si izlobirale (mitom kupile) pravo da kreiraju novac kreditom (iz ničega – koristeći mehanizam fractional

reserves1) – više ne funkcionira. Ispada da je jedino vaše dijete odgovorno za sve ovo što se događa, pa mora bespogovorno izvršavati ono što su mu drugi natovarili! Jer banke su kao jako važne i ne smiju propasti zbog krivih poslovnih procjena, a politika ima izborni legitimitet da čini i štetu budućim generacijama. U ime svog djeteta ne možete pristati na takvu logiku. Treba znati da usmjeravanje na lokalizaciju otvara priliku da se kreira lokalna valuta (već ih ima na stotine po svijetu) i smanji ovisnost o bankama. To bi već moglo biti od pomoći vašem djetetu, samo kad bi politika poticala alternative. A trebala bi, jer je globalni kreditni „balon“ toliko prenapuhan da mu je suđeno da u jednom trenutku pukne. 

1 Oko 97%  današnjeg novca nastalo je kao kredit. Čak i države, koje su prije jedine imale prerogative da tiskaju novac, sada novce dobivaju od banaka uz kamatu.

IV. „Naš prioritet će biti demografska obnova Hrvatske. Stimulirat ćemo obitelji s više djece“.

 

Govoriti o demografskoj obnovi, a bez prethodnog jasnog zauzimanja da „tematika tri pitanja“ postane nacionalni prioritet, je isprazno pa čak i neetično. Ako društvo nije spremno založiti se oko klimatskih problema i napuštanja fosilnih goriva, odnosno za očuvanje ambijentalnih preduvjeta za život budućih generacija, što će mu onda demografska obnova?! Zašto stimulirati rađanje djece samo da bi ju se potom gurnulo u teške i neizvjesne životne prilike, za koje instiktivno znamo da su toliko neugodne da zbog toga danas o njima izbjegavamo i misliti, a kamoli se kao društvo suočiti s njima i organizirano djelovati?

V. „Dat ćemo koncesije za istraživanje i eksploataciju nafte i plina iz Jadrana i Panonije kako bismo osigurali energetsku sigurnost Hrvatske, a ujedno postali i važno energetsko čvorište Europe“.

 

Graditi energetsku sigurnost zemlje na gorivima koja nestaju i koja se moraju što brže napustiti je apsurd, jednako kao i težiti tome da se na kraju ere fosilnih goriva postane važno energetsko čvorište za njih. A sigurnosni i ekološki rizici koji bi se time unijeli u „jadransku njivu“ i na područje Panonije su veći nego prije, jer je zarada kompanija koje to rade sve manja (skuplja eksploatacija / uštede na sigurnosti). Pitanje je koliko je Hrvatska uopće sposobna kontrolirati provođenje mjera sigurnosti stranih kompanija, disciplinirati ih u slučaju neodgovornosti ili procesnih havarija i izboriti obeštećenje za sve one u turizmu i ribarstvu (na Jadranu), ili poljoprivredi i vodnom gospodarstvu (na kopnu), koji bi trpjeli posljedice eventualnih incidenata. Duga je lista zemalja puno većih od Hrvatske koje u tome nisu uspjele. Zašto baš sad ulazimo u taj rizik (nadam se da se neće pokazati da je opet odgovor baš onaj nakon kojeg Remetinac ostaje jedina, mada jalova, utjeha)?!  

 

Ovo je samo nekoliko primjera kako uobičajeni predizborni „aduti“ izgledaju iz perspektive „tematike tri pitanja“, a baš iz te perspektive trebalo bi preispitati svaki predizborni stav i obećanje, jer to je zapravo njihova provjera na realnost, za okolnosti koje dolaze i koje ne možemo izbjeći. Zapadni zagovornici civilnog aktivizma imaju uzrečicu „kad narod povede, vođe će ih slijediti“. Za vaše djete, vi ste taj narod. 

 

Njivice, srpnja 2016.       Zoran Skala